Običnim prelistavanjem interneta ili pak, sve rjeđe, knjiga, naići ćemo na mnogo definicija slobode. Mnogi su stihovi i strofe, rečenice i paragrafi posvećeni opisivanju doživljaja slobode. Mnogo je ljudi i dalo svoj život zbog te uzvišene ideje.
Neke od njih su ipak vodile misli o slobodi kao unutrašnjem osjećaju svakog pojedinačno i o nečemu na šta spoljašnje okolnosti nemaju uticaj.
Tema slobode naročito je važna u domenu slobode izražavanja mišljenja i to na internetu, ne zbog toga što mimo interneta nije važna – važna je, već zbog toga što je manji stepen doživljene odgovornosti a širi domet tog mišljenja upravo na internetu.
Može li se povući jasna crta i tačno klasifikovati šta je sloboda izražavanja a šta govor netrpeljivosti?
Sa jedne strane imamo ideju po kojoj samim činom bivstvovanja na internetu mi dajemo saglasnost svim osobama da mogu slobodno da komentarišu, daju sud o nama, jer prosto, na internetu smo, i to tako funkcioniše.
Sa druge strane imamo ljude koji sa punim pravom opovrgavaju tu ideju činjenicom da mi jesmo dali saglasnost da naši određeni podaci budu javno dostupni ali nismo dali nikome saglasnost niti pravo da može na bilo koji način da uvredljivo reaguje na naše postojanje na internetu.
Recimo da smo društvenim konsenzusom prihvatili ovu drugu ideju kao model funkcionisanja, no međutim nailazimo na veliki problem depersonalizacije potencijalnih prekršilaca ovog dogovora jer ne možemo biti sigurni ko je sa druge strane monitora.
Da spustimo priču iz internet oblaka na Zemlju, jer je priča oko interneta u suštini na Zemlji, odnosno u zemlji i pod vodom – u kablovima, milijardama kilometara kablova koji spajaju moj računar i tvoj računar sa našim provajderima, a oni su opet, kablovima, povezani sa glavnim provajderima.
Internet nije neka magijska tvorevina, već vrlo fizička mreža kablova preko koje kompjuteri komuniciraju šaljući informacije ogromnom brzinom upravo kroz te kablove.
E sad kad smo se spustili na Zemlju, možemo porediti internet sa mrežom puteva, a naše provajdere sa naplatnim rampama na tim putevima. Te tako, imamo brze i spore puteve u zavisnosti od kvaliteta puta (kablova) imamo i mjesečne naplatne rampe koje funkcionišu ili po principu neograničenog prolaska u toku nekog perioda ili ograničenog broja prelazaka rampe u toku određenog perioda.
Na zemlji nam je već mnogo jasnije da odredimo šta je čija odgovornost, usvojili smo skup pravila i svi funkcionišemo po njima. Tačno se zna kako vozač treba da se ponaša na putevima, koja je uloga kompanije koja održava puteve i koja je uloga države u kojoj se ti putevi nalaze.
Analogno tome, potrebno je da postoji pritisak na ograničen broj kompanija koje posjeduju cjelokupnu internet mrežu, da prate stanje na putevima i da sankcionišu korisnike koji se ne ponašaju u skladu sa pravilima.
Da bi mogli da sankcionišu prekršioce, prvo moraju i da imaju pravilnik ponašanja na mreži dovoljno dostupan da svi korisnici mreže budu upoznati sa njim, a onda moraju i ažurno da prate dešavanja na putevima.
Dok se to zvanično i ne desi, naša je dužnost, da kao učesnici u tom saobraćaju poštujemo pravila neugrožavanja drugog, ali i da pozivamo druge da isto to rade, sve dok konačno ne položimo kolektivni vozački test za vožnju po internetu.
Činjenica je da nam se internet prebrzo desio, ali je i činjenica da je mnogo stvari o funkcionisanju te mrže prošlo i prolazi ispod radara, što zbog toga što je to mreža koju održavaju privatne kompanije željne sve većeg profita, a što zbog toga što smo gledajući u monitore, a ne u lica i oči osobe kojoj se obraćamo, postali nehumani i oholi.
Mnogo bi se ružnih riječi i uvreda izbjeglo kada bismo bili svjesni da sa one strane mreže stoji osoba sa svim osjećanjima, vrlinama i manama a ne idealizovani avatar kojeg vidimo.
Putevi su nam jako potrebni, to je jasno, no, znamo li da vozimo?